pauci (Araneae), red paučnjaka (Arachnida) s nečlankovitim prednjim (prosoma) i stražnjim tijelom (opistosoma), odijeljenima utegnutom sponicom (pediculus). Na prosomi imaju 6 do 8 jednostavnih očiju i 4 para nogu za hodanje. Na tom su dijelu i kliješta (helicere), organ smješten ispred usta, koji služi za svladavanje plijena i za obranu. Ona imaju oblik malih šiljaka na vrhu kojih izlazi otrov što ga stvaraju parne otrovne žlijezde. Pauci se hrane tako da na ubijenu žrtvu iz crijeva ispuštaju probavne sokove koji ju razgrade, a tada usišu nastalu masu s pomoću posebno građena želuca za sisanje. Čeljusne nožice (pedipalpi) služe kao osjetilo opipa i za pridržavanje plijena. Dišni su organi u većine paukâ jedan par trbušnih vrećica sa stijenkama nabranima u listiće te jedan par cjevastih i/ili lepezastih uzdušnica. Glavno su obilježje paukâ predive žlijezde smještene na trbušnoj strani opistosome. Mogu biti mjehuraste, cjevaste, grozdaste, kruškaste ili kombinacija bilo kojih od navedenih, a luče ljepljivu izlučinu koja se na zraku stvrdne u vrlo tanke niti (do 0,0004 mm), paučinu. Niti paučine sastoje se ugl. od polimerizirane bjelančevine fibroina (kao i prirodna svila) i vrlo su čvrste (čvršće od kevlara i čelika iste mase). Danas se istražuju mogućnosti proizvodnje sintetskih niti prema strukturi paučne svile i njezina bioproizvodnja za primjenu u tehnici i medicini. Neke vrste pauka ispredaju mrežu s pomoću dlakavoga rešetkastoga polja (cribelum) na kojem se otvaraju predive žlijezde, a niti raspoređuju s pomoću češljića (calamistrum) smještena na zadnjem paru nogu. Tipična paukova mreža sastoji se od radijalnih i obodnih niti te jedne spiralne, u koju upada plijen. Nakon nekoliko dana kapljice ljepila na mreži prestaju biti ljepljive pa ju pauk reciklira, jedući ju i izrađujući novu. Putujući pauci ne predu mrežu, već paučinskim nitima ovijaju jaja ili zapleću plijen. Pauci su razlučena spola; mužjak je obično mnogo manji od ženke, koja ga, nakon kopulacije, obično pojede. Grabežljivci su, a hrane se uglavnom kukcima. Rašireni su po svim kontinentima, a poznato je oko 20 000 vrsta.
U sekciju ravnoklještara (Orthognatha) ubrajaju se pauci iz, uglavnom, toplih područja kojima su dvoja kliješta položena vodoravno i rade neovisno i usporedno jedna s drugima. Poznata su por. pauci ptičari (Aviculariidae); dugi su 6 do 9 cm i izrazito dlakavi; hrane se većim kukcima i manjim kralježnjacima.
Sekcija okomitoklještara (Labidognatha) ima dvokraka kliješta položena okomito na glavnu os tijela, a kraci im se kreću jedan prema drugomu; obuhvaćaju oko 18 000 vrsta, koje nastanjuju ugl. umjerena područja. Por. pauka križara (Araneidae) obuhvaća oko 2500 vrsta. Poznat je pauk križar (Araneus diadematus), koji na stražnjem tijelu ima svijetle pjege u obliku križa. Ženka je znatno veća od mužjaka. Najveće mreže pletu pauci roda Nephile, rašireni po trop. Africi, jugoist. Aziji i Madagaskaru. Promjer njihovih mreža doseže i do 8 m. Za dobivanje paučne svile koristila se Nephila madagascariensis, koju su zatvarali u kaveziće te joj iz predivih bradavica izvlačili i na vretena namatali paučni konac. Pauci vučjaci (Lycosidae) ne izrađuju mreže, već love plijen u trku. Neki od njih žive u podzemnim stanovima. Dobro podnose hladnu klimu. U Hrvatskoj se nalaze vrste Lycosa saccata i L. entzi. U Dalmaciji živi vrsta L. tarentula tarentula, duga 3 do 5 cm, koje se ljudi boje zbog bolna uboda. Vodenpauk (Argyroneta aquatica) među vodenim biljkama isprede podvodnu mrežu, u koju na svojim dlačicama unosi mjehuriće zraka s površine, radeći tako svojevrsno ronilačko zvono koje mu omogućuje dulji boravak pod vodom. Od opasnih otrovnih vrsta najpoznatiji su malminjat i crna udovica, u rus. stepama poznata pod imenom karakurt. Europska tarantula (Lycosa tarentula) iz juž. Europe živi u hodnicima koje iskopava u zemlji. Njezin je ugriz bolan, ali nije opasan.
